U organizaciji Udruženja građana “Nur” Gradačac organizovan je Konkurs za najbolji literarni rad na temu “Bosna i Hercegovina – moja domovina, moj ponos”.
Jučer su odabrana i tri najbolja rada a pobjednici Konkursa su:
(1) Anida Zukić, VII-2 osvojila je nov Xiaomi Redmi 9A mobitel;
(2) Mirnesa Ibrahimović, MSŠ “Hasan Kikić” Gradačac osvojila je Huawei Band 3 Pro pametni sat;
(3) Ahmet Mulaomerović osvojio je bluetooth slušalice.
Zahvaljujemo se od srca svim učesnicima Konkursa. Veliko hvala i našim prijateljima Damiru Iskriću i Adisu Iskriću na nagradnom fondu kog su obezbijedili za naše učesnike. Molimo Uzvišenog Gospodara da nađete ovo dobročinstvo na Sudnjem Danu.
Pobjednicima čestitamo, čestitamo i zahvaljujemo se i svim drugim učesnicima. Ispisali ste nevjerovatne stranice o vašoj domovini.
U nastavku možete pročitati pobjedničke radove.
Anida Zukić, prvo mjesto
Svaka osoba na ovom svijetu, svaki insan je na nešto ponosan.Neki su ponosni na svoje uspjehe, neki su ponosi na svoje roditelje, svoju djecu, svoje prijatelje. Neki su ponosni na materijalna bogatstva, na svoje znanje ili druge stvari koje im griju misli i srce.
Ja sam, eto, ponosna što sam Bosanka i Hercegovka. Ja sam ponosna što sam rođena pod zastavom na kojoj su i nebo i zvjezdice, plavo- žute i što se ta zastava vijori ponosno i prkosno uprkos svim nedaćama i trnovitoj prošlosti. Zašto? Zato što Bosna i Hercegovina nije samo neka medijska šala, ili tužna priča koju slušamo na vijestima. Bosna je više od toga.
Bosna su stoljeća svih onih naroda koji su vojevali za grumen ove zemlje bosanske, od Austro-Ugara i Osmanlija, od svih onih nacija koje su nam oduzimajući slobodu, davali nešto svoje. Svi su oni ostavili traga ovdje.Od Ilira i stećaka, od Austro-Ugara i vijećnice, i Osmalija i svih onih džamija i mostova, poput višegradskog i Starog mosta i Baščaršije, ukrasa naše zemlje.
Ali, Bosna je više i od arhitekture, Bosna je više i od prirodne ljepote. Ali, opet, koja to zemlja ima i piramide, i vodopade u centru gradu? Kojom tom zemljom odzvanjaju zvukovi katoličkih, pravoslavnih, i zvona sinagoge uporedo sa ezanom, pozivajući na molitvu, pokazujući da je suživot moguć, i to u jednoj državi, jedne ulice, jednog gradića, nazvanog Sarajevo?
Nekad mi se ova naša domovina učini malenom, nekad, poput svih, najradije bih tugovala, žalila nas jer smo svijetu tako malehni, tako beznačajni, tako zapostavljeni, ali onda se sjetim. Onda se sjetim i prvog tramvaja u Evropi, kojeg je ipak imalo to naše Sarajevo, sjetim se i Ive Andrića i Nobelove nagrade, i Oskara, i Olimpijade. Sjetim i Zmajeva i svih onih intelektualaca, svih onih naučnika, doktora, umjetnika, koji svojim radom pokazuju i dokazuju tko su to sinovi i kćeri ove prkosne Bosne. Sjetim se i sevdaha, i riječi svih onih književnika od Dizdara, Šantića, Antića, Selimovića, svih onih zbog kojih sa ponosom mogu reći: „Oni su moja Bosna!“. Oni su srce ove zemlje koju bar mi tako lako odbacujemo, a sve oči svijeta nas gledaju kada se Vječnom vatrom šetaju najveći holivudski velikani takmičeći se za nagrade na Sarajevskom Film Festivalu. Tad’ Bosna nije disfunkcionalan politički sistem. Tad’ Bosna nije jeftina radna snaga u Evropi.Tad’ Bosna nisu ratovi ili stvari zbog kojih smo i sebi smiješni. Tad je Bosna i od Bosne veća. Ali, Bosna je uvijek veća od svog imena. Bosna, to je pjesma slavuja u proljeće, ili kada probudim majku sa kafom, pravom crnom, turskom, za Bajram, pa ju poljubim, i posjetimo sve one rođake.
Bosna je i emocija. Jedinstvena emocija. Bosna je krik Srebrenice, i šetnja, i onaj cvijet, i Fatiha da se nikad ne zaboravi, i nikad ne ponovi. Nikome. Bosna je snijeg na Vlašiću, Bjelašnici, Jahorini. Bosna je ta bjelina neukaljanog djeteta. Bosna je i hir, brzak Neretve, Vrbasa, svih onih rijeka koje ju presijecaju, koje poje žedna polja ove drevne zemlje koja je nekad bila Panonsko more. Bosna su i divlji livanjski konji,slobodni, neustrašivi, divni, i sve one endemske vrste u Perućici, jednoj od posljednih prašuma Evrope. Bosna je i sam Bosanac i Hercegovac, taj insan, blago naivan, Bogu odan, domaćin. Domaćin koji bi svakog putnika, bio on stranac ili stari prijatelj, dočekao sa kahvom, halvom ili baklavom, tufahijom, ako su sezone jabuka. Pa bi ti uz priču pričao tajnu naše svakodnevnice, dok hanuma, u mahrami sprema i burek i bosanski lonac, pun povrća raslog u ovoj zemlji bosanskog, pa se čudiš kako ima tako prirodan, tako mio, bogat ukus. A onda, kao da se znate još od djetinjstva, ponudio bi ti smještaj, jednu sobu, za gosta, dok bi se gostu pokazala ljubav, i poštovanje, kao nekom najrođenijem.
Bosna, to je sehara. To je sehara svih onih jela i uspomena. Uspomena naših djedova i očeva. To je onaj ponos kad pričaju od medresama i ašikovanju, o zimama koje su zavejale naše ulice, i o golubovima Baščaršije. Bosna, to su njihova djetinjstva u doba druga Tita, Tita koji je ostao legenda, baš poput bana Kulina, ili našeg, možda najvećeg heroja kapetana Husejna.
Bosna, to je osmijeh djeteta, ili lavež psa, ili pjesma laste, koja je sretna što je grije ovo naše sunce. Bosna, to je solidarnost u nevolji. Sva ona pomoć, kada je najslabiji od nas u potrebi. Bosna, to je molitva Allahu. I svi safovi u džamijama za Bajrame. I onaj skakutav osjećaj, kad dobijemo bajram banke, a zapravo smo, nesvjesni, sretni jer imamo porodicu, i jer je ta porodica skupa.
Bosna, to je onaj poseban okus kurbana i osjećanje žrtve i sjećanje na Ibrahima, i molitva da nas Uzvišeni poštedi takvog iskušenja. Bosna, to je ponos kada naši sportaši nose svoje dresove, i kad se neka naša pjesma začuje u Njujorku, kada Nurkić skače ili kada Džeko igra.
Bosna, to svi oni koji su tu sa nama, naši voljeni. Ili, tužnije, to su svi oni koje je davno prekrila crna zemlja. I kako ne biti ponosan na nju? Kad naši proizvodi pune njemačke markete, kad naše mlijeko poji žedna usta tuđe djece, kad naši sokovi dobijaju nagrade za kvalitete? Kako ne biti ponosan na sve one koji nam dolaze, zbunjeni, pa odlaze očarani svom kontradiktornoću ove male zemlje?
Bosna i Hercegovina, to je više od države. To je dom. Prvi i posljednji. To je uspomena. Na prvi osmijeh djeteta, i posljednji majčin glas. Tu su i Pariz i Istambul. Tu je i Venecija i Prag. Tu su sva mora i sve planine evrope. I Nijagara i Kineski zid. Tu je sve, sakriveno, da bi otkrilo pravom insanu, insanu koji će gledati srcem, da bi to srce bilo samo veće. Bosna, to nije zemlja, to emocija. To je ponos. To je ljubav. To si ti. To sam ja. To smo mi. To je domovina.
Anida Zukić VII-2
Mirnesa Ibrahimović, drugo mjesto
Da li si ikada upoznao moju domovinu? Da li si shvatio i prihvatio koliko je ona posebna? Ja ću ti je opisati. Prenijet ću na ovu hartiju dio moje domovine. Možeš da je zavoliš, ako nemaš srca možeš, možda, i da je mrziš, ali je nemoguće da porekneš koliko je hrabra, ponosna, koliko ožiljaka nosi, a opet je prelijepa. Ja ću ti ponosno ispričati o mojoj domovini, Bosni i Hercegovini. Na kraju ove priče shvatit ćeš da je ona i tvoja, samo si ti bio zaslijepljen lažnim čarima koje su ti drugi nametali, a ti si bio naivan pa ih prihvatio.
Da si se jednom ogledao u Uni pa vidio ko si ustvari, nikada ne bi prestao pričati o njenoj ljepoti. Da li si ikada gledao kako ljudi skaču sa Staroga mosta u modru Neretvu i ne boje se njene brzine, a ti se bojiš reći koliko si ponosan na svoju domovinu. Pa, stidiš li se, bolan? Stidiš li se ne znati kakvu Drinu i Savu imaš, a drugi ti se u njoj kupaju i žele je uzeti sebi? Da li si ikada bio pored naše rijeke Bosne, pa začuo kako naš narod pjeva sevdalinke? Sve je to samo naše, i nigdje takve umjetnosti i kulture nema. Prođi nekad Sarajevom, pa gledaj i divi se bogatstvu arhitekture. Ko kaže da se ne mogu spojiti tradicija i savremenost. Moje Sarajevo je dokaz da u njemu živi tradicija, da se on uklapa u savremenost i da odiše takvom ljubavlju da je važno samo jednom doći i zavoljet ćes ga. Koliko samo tvrđava postoji u mojoj Bosni, sve su one svjedoci o tome šta se dešavalo godinama prije. Bili su tu i begovi, i kapetani, mnogi kraljevi, ali nisu uspjeli da je osvoje. Bosnom je nemoguće vladati. Ne možeš je uzeti za sebe i reći:“Moja je!“ Ona je i moja i tvoja i svakog onoga koji poželi doći i nazvati se Bosancem i Hercegovcem. Od olimpijskih planina pa do zanosnih vodopada, između mnogih nacionalnih parkova, žive narodi različite vjere, boje kože, različitih shvatanja i obrazovanja, ali se svi razumiju i jednim jezikom govore.
Svaku noć kada poželim zaspati zamolim Allaha da mi je čuva. Bosna i Hercegovina je moja domovina, ja druge nemam, a drugu i ne želim. Ja nju treba da čuvam isto kao što to moraš i ti. Mnogo puta su je naši preci dostojanstveno branili. Njihova borba je bila puno teža nego tvoja i moja danas. Znaš li da su se naši djedovi skrivali po planinama i bježali od granata, po istim onim gdje ti i ja danas skijamo. Znaš li da su napuštali kuće, ne zato što su bili u potrazi za ljepšim i većim zgradama nego zato što su izašli da sačuvaju tlo svoje domovine. Znaš li, bolan, da su oni dali svoje sinove, kćerke, svoje unuke, da bi danas ti i ja slobodno hodili ovom zemljom? Padale su granate, gađali nas strijelama, zaboli su nam mač mržnje i nikada se ova zemlja i godinama poslije nije oporavila od ove oštrice. Kako je ovo teška borba, daješ sve sto imaš vjerujući da ćeš samo sačuvati ime domovine pa makar izgubio sve ostalo. I sačuvali su je, za tebe i mene. A sad je mi napuštamo! I umjesto da liječimo ove njene rane, mi ih ostavljamo da same zarastaju. Kako je to oholo i sebično. Takav narod nije simbol Bosne i Hercegovine. Ovdje žive prekrasni ljudi, vedrog lica, velikog srca, pravednih i iskrenih duša.Takva je moja Bosna.
Da samo jednom probaš sa bosanske sinije naša bosanska jela, da poslije pite zasladiš hurmašicama i gurabijama. Eh, kad bi znao kakve se priče i pjesme pjevaju dok se donosi voda sa bunara. Dimije i šamije naših nana su pečati ponosa ove zemlje. Sve ovo su simboli samo Bosne i Hercegovine. Eh, da ti znaš kako naši mladi momci trče ovim ulicama. Ko bi, bolan, stao pored Amela Tuke pa trčao istim. Ko bi ,bolan, stao pored Muse pa dao koš umjesto njega.Eh, da smiješ biti na suprotnoj strani Džumhura možda bi lakše mogao odgovoriti na ova pitanja. Svi oni nose jednu zastavu, plavo- žutu ili žuto- plavu, pjevaju i slave. Slavi i ti i ponosi se svojom domovinom.
Ahmet Mulaomerović, treće mjesto
Priču o zemlji što mi ponos u grudima dade, započeti ću kratkim, ali vrijednim citatom: “Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.”
Velika je blagodat to što smo upravo mi nositelji bosanskohercegovačkog identiteta. Historijske istinite priče i dokazi o našoj domovini nam kazuju zašto da se ponosimo, kazuju nam zašto se nikada ne bi trebali stiditi države u jugoistočnoj Evropi.
Često sam provodio vrijeme razmišljajući o ljepoti što se krije u Bosni. Nije to samo ona vanjština, koja je uistinu lijepa i koja iskrenim gledateljima ostane urezana u srce. Zapravo, to su ljudi, nositelji identiteta naše domovine. Časni, pobožni i ponosni kao i zemlja, u kojoj smo se rodili, kako pripovijeda Antun Hangi.
Naši roditelji, djedovi i nene su uvijek znali prenijeti vrijednosti. Tako su na pravi način prenijeli i vrijednost domovine. Ponosan sam što su bez škole bili odgajatelji i savjetnici.
Kada sam bio mali, volio sam upitkivati starije o Bosni, njihovom životu u domovini i očigledno tada teškim životnim uvjetima s kojima borbu vodiše. Ljepota u njihovim očima se nije mogla sakriti, čežnja za prošlim momentima je izvirala iz njihovih riječi. Oni imaju taj dar da prenesu ljubav prema domovini i našoj vjeri. Ponos su roditelji šehida, a neki su šehide odgojili bez školovanja, odgajali su borce i gazije. Dok danas se rađaju generacije koje bi voljele da i ne nose ponosni gazijski identitet.
Ponos i ljubav prema domovini krenuo sam gajiti saznavanjem tamne, ali čiste prošlosti, važnih lekcija naše historije. Na kraju krajeva, ko ne bi volio zemlju u kojoj živo i neživo kazuje pouke i opomene. To je zemlja u kojoj stećci kazuju o njenoj stoljetnoj postojanosti, zemlja u kojoj osmanlijske građevine govore o ljepoti, dok šehidski nišani i spomenici opominju na nemarnost i zaborav, a zemlja ponosno zbori kako je ona natopljena čistom šehidskom krvlju.
Naš vatan u historiji je uticao na većinu civilizacija oko balkanskog poluotoka, i šire. O mojoj domovini su pisali putopisci, velikani svoga vremena, osvajači..
U sjećanju su mi ostale priredbe u osnovnoj školi priređene radi praznika Nezavisnosti i Državnosti, u kojima sam rado učestvovao, a ponekada slušajući uživao u recitatima i igrokazima o Bosni. Nedajući nikome ponos, sebično ga gajim svim trenucima koji ga izazivaju. Insan se vezuje za svoj toprak, bez obzira je li on obasut pustinjom ili zelenilom. To treba da bude usađena klica u prsima ljudi koja vremenom buja i raste na sve strane, okrećući svoje misli prema vatanu, baš kao što se suncokret uvijek okrene prema suncu.
Ljubav prema voljenoj osobi se povećava upoznavajući njenih osobina koje je čine voljenom. Tako je i sa domovinom. Krenuvši od našeg Gradačca, koji mi dođe kao stajanje na prag ljepote. Prkosna kula gradačačkog kapetana uspravno stoji, govoreći nam kako ona nije jedina ljepota u Bosni.
Prođete li Gradačac, zateći ćete Tuzlu, kojoj možete pozavidjeti zbog Behram begove medrese i njenih alima, ali i mnogih drugih simbola tog grada. Sarajevo je za mene kao mehlem. Nemoguće je otkriti sadržaj te formule. Ako se može reći za neki grad da je džennetska bašča, onda je to Šeher Sarajevo. Svakom Bosancu ponos u srce ulijeva arhitektura džamija, kulturnih objekata i naših visokih planina, koje su riznice krasote.
Nekada pobjegnem od sarajevskih zima, pa svratim u toplu Hercegovinu na mostarsku Neretvu uživajući uz divne pejzaže. Mostarski hal vam kazuje da je to bašča u džennetu za odmor od trenutnih briga. Putovanje po Bosni me učini zaljubljenikom, sretan sam što ponosno hodim njome, jer vam u prolazu sve zbori da je odlučno zatvoriti vrata prošlosti.
Ostanem žedan od bosanske kuhinje, a naše čiste rijeke i izvorske vode me ožive, upravo kao voda suhu ispucalu zemlju.
Kada čovjek preseli na budući svijet, biva ukopan u zemlju svoje domovine, čak su neki bivali prebačeni iz zemalja inostranstva kako bi bili ukopani u bosansku zemlju. Za mene je to situacija koja me tjera na razmišljanje.
U okrilju Bosne ostvarujem nove uspjehe, radost i zadovoljstvo. Pod njenim krovom me moji roditelji hrane. Osnovati ću svoju porodicu, ako Bog da. Većina nas će ostaviti trag po dobrome u svojoj domovini, a najvažnije je da ćemo, na kraju, hodajući našom zemljom, voljeti je i činiti dobro, zaraditi opskrbu za ahiret. Sve je to ponos, i mnogo više.
Volim da kao pojedinac učestvujem u donošenju barem male iskre ponosa za našu domovinu i vjeru. Ponosno se osjećam dok čujem uspjehe mojih zemljaka, jer su svojim trudom doprinijeli toj iskri ponosa. Sve dok koračamo naprijed – doprinosimo, makar to bili i mali koraci. One loše stvari ostavimo po strani kako nas ne bi omele od dobrih, ne dajmo im prostora, jer će zakloniti tu našu iskru, onako kako oblak zakloni sunce.
Vrijeme svjedoči da je breme bilo na leđima svih Bosanaca zadnjih godina. Uspravni kao kamen, prebrodili smo sva ta iskušenja i najvažnije je da smo idalje tu. Ponovo imamo svoje avlije. Našim čaršijama i šeherima mirno hodimo, udišemo zrak ponosa i slobode.
Ljubav prema domovini je obaveza nas kao muslimana, jer time slijedimo praksu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., što me dodatno motiviše, jer time imam više koristi u jednom djelu.
On, a.s., nikada nije odustao od svoje domovine, borio se da živi tamo gdje je njegovoj duši najljepše. A bio je protjeran iz nje. Volio je neplodnu Mekku, okruženu pustinjama i siromasima.
Naši zlatni prethodnici su mi motivatori. Koji god put uspjeha da odaberem, pronaći ću tragove na tome putu. Prethodnici su postali ponos, ponos svojim roditeljima, zajednici i samima sebi. Oni se spominju po dobru.
Pisane su knjige o njima, njihove knjige su svjedoci vremena, svjedoci da je njima tekla bosanska krv. Kroz mene također teče. Pravi uzrok ponosa je bila sposobnost naših sunarodnjaka da se zajedno usprave i grade budućnost.
Često razmišljam o tome kako bih učinio zemlju dodatno ponosnom. Rado bih to učinio, jer na kraju, bit ću ukopan u nju. Cilj mi je da me naše vrijeme pamti po zalaganju za dobro.
Dobro čuvajmo preuzeti emanet od Gospodara – našu domovinu, Bosnu i Hercegovinu!
Ahmet Mulaomerović
