Gradačcu ne manjka uspješnih poslovnih priča, a funkcionisanje velikog broja mikro, malih i srednjih preduzeća na području grada svjedok je kontinuiranom razvoju gradačačke privrede i ekonomije.
Mnogo je u ovom gradu preduzeća čiji posao, prihodi, broj radnika zaslužuje svaku pohvalu, ali, malo je onih koji se otvaraju i pokreću isključivo iz ljubavi prema poslu i željom za očuvanjem porodične tradicije – onih, više zanatskih zanimanja. Upravo iz ovakvih preduzeća dolaze najljepše, najpozitivnije priče o uspjesima, padovima, izazovima ali i surovosti sistema prema ovim tipovima preduzeća.
Sevludinu Peštalić poznaju mnogi naši sugrađani, ponajviše zahvaljujući njenim fantastičnim slatkim kreacijama, tortama i kolačima, koji su vrlo brzo osvojili gradačačko tržište a koji su Sevludini, poznatijoj kao Dina, obezbijedili egzistenciju i u gradu prepoznatljiv standard i moto rada – kolače samo vrhunskog ukusa, izgleda i kvalitete.
Međutim, nije uvijek bilo tako. Put do prepoznatljivosti i visokog standard za Sevludinu nije bio nimalo jednostavan. Razgovarali smo jutros sa Sevludinom (Dinom) Peštalić o njenom životnom putu, o jedinom gradačačkom preduzeću registrovanom za proizvodnju i prodaju torti i kolača.
Gradačac.live: Kada je došla ideja o otvaranju slastičarne, ili, preciznije rečeno – Preduzeća za proizvodnju i prodaju torti i kolača? Da li je poslastičarstvo nešto čime ste se bavili i ranije ili hobi koji ste pretvorili u biznis?
Sevludina: Slastičarna je otvorena prije neke četiri godine. Kada je poslastičarstvo u pitanju, možemo reći da je to kod mene genetski nasljedno. Kod kuće sam mnogo radila na ovim poslovima, a pored toga, moja majka bila je kuharica, i još kao dijete sam uz nju počela da se zanimam za pravljenje slatkiša, ali i slana jela. Ali, eto, na kraju je prevladalo slastičarstvo jer za slatka jela imam mnogo više ideja, mnogo više kreativnosti. Za usavršavanje u ovom poslu dosta mi je pomogao i youtube, i sa time sam samo dodatno učvrstila odluku da se u budućnosti bavim proizvodnjom i prodajom slatkih jela.
Moj sin, kada je punio godinu dana, odlučila sam mu pokloniti tortu na dva sprata koju ću sama izraditi. Na kraju sam i uspjela, izradila sam tortu “Traktor Tom” bez ijedne alatke, koristeći samo svoj um i kreativnost. Tada sam shvatila da bi to mogla pretvoriti i u biznis koji će mi obezbijediti egzistenciju a i pružiti mogućnost da radim ono što volim.
Na početku sam odlučila ponuditi usluge pravljenja torti bez registrovanja preduzeća. Nedugo nakon toga, došla je narudžba za jednu, dvije, tri torte dnevno, pa kada sam shvatila da se to otelo kontroli, konačno sam pristupila i otvaranju preduzeća.
U cjelokupnom procesu do otvaranja firme, ali i poslije prošlo se kroz mnogo toga, i za doživljeni uspjeh zahvalna sam na prvom mjestu najviše Bogu a onda mom mužu Muhamedu Peštaliću, bez čijeg zalaganja preduzeće sigurno ne bi opstalo. Moj suprug danas obnaša i funkciju direktora i neizostavan je faktor u našem radu i funkcionisanju.
Gradačac.live: Šta sve nudite svojim mušterijama, koje proizvode? Šta imate u ponudi?
Sevludina: Nudimo sve što se tiče poslastičarstva – od baklave, hurmašice, tulumbe, kremastih kolača, torti. Zavisi ponajviše kome šta zapravo treba, a otvoreni smo za sve opcije.
Gradačac.live: Može li se ostvariti pristojna zarada od ovog tipa posla? Da li ste zadovoljni rezultatima koje ste postigli od samog otvaranja objekta?
Sevludina: Može se dosta zaraditi, ali treba i mnogo raditi. Nisam zadovoljna, nego prezadovoljna. Moram priznati da se mora zaista mukotrpno raditi, i za svaki proizvod kog imam zadatak kreirati, moram uložiti svoj maksimum da bih imala neki efekat od ovog posla. Međutim, to mnogi ne shvataju. Dosta ljudi smatra da je ovo vrlo jednostavan, bezazlen posao, da se torta proizvode tek tako. Treba dosta procedure, da bih ja pred vas iznijela savršenu tortu koju ste naručili. Jedna torta, navodim primjer, se proizvodi 24 sata, a to je najjednostavnija torta. Ona mora proći kroz svoj proces. Dakle, 24 sata nama trebaju za najobičniju tortu, da ona lijepo izgleda, da je ukusna, da se može rezati, da se može transportovati. Moramo misliti na svaku sitnicu da bi proizvod zadovoljio visoke standard koje smo postavili.
Gradačac.live: Na vašem profilu često postavljate vaše rukotvorine. Torte i kolače pravite za rođendane, proslave, godišnjice. Tko su vam najčešće mušterije?
Sevludina: Nemamo neke određene najčešće mušterije. Mušterije su pretežno iz Gradačca, ali ima ih dosta i iz Gračanice, Modriče. Nemamo zaista određene mušterije. Pretežno su to ljudi koji rade, koji se vraćaju kasno s posla, nemaju vremena za pripremanje, kuhanje. Treba istaći da vrlo često pravimo rođendanske torte za vrtiće. Otvoreni smo za sve mušterije i sve opcije.
Gradačac.live: Da li je korona virus i situacija povodom istoga u Gradačcu uticala na Vaš posao i u kojoj mjeri?
Sevludina: Naravno da jeste. Sva ova situacija oko korone virusa umanjila mi je posao za barem 50% od uobičajenog posla kog sam imala. Stanje se donekle popravilo od unazad petnaestak dana. Da nas nisu zatvorili, možda bi to nekako i moglo da funkcioniše. Sjećam se samo koliko sam rođendanskih narudžbi morala otkazati. Nažalost, tu je i činjenica da narod ne shvata ovaj virus dovoljno ozbiljno, svi se pokušavaju uvjeriti da to ne postoji, da to nije ono o čemu se piše, ali ja, po onome što sam doživjela kada je posao u pitanju, vidim da je situacija ozbiljna. Ali, na kraju, jedno je jasno – mi moramo nastaviti živjeti i raditi. Ne možemo sjediti i razmišljati o tome hoće li nas korona zahvatiti ili neće. Naše je da radimo i privređujemo.
Mi smo na mjesec dana i zatvorili objekat. Tražili smo dozvolu od kriznog štaba da barem vršimo dostavu. Jer, platu radniku moram dati, uplatiti doprinose, bez obzira radila – ne radila. Troškovi na mjesečnom nivou su ogromni, dok se isplati kirija, doprinosi i ostali troškovi firme, to me košta između 4.000-5.000 KM. To su sredstva koja moram imati. Moram imati na kraju mjeseca 4.000-5.000 KM, bez obzira što nisam toliko zaradila.
Međutim, opet sam zadovoljna. Zahvaljujući ovom narodu prvenstveno, koji se odazvao i prepoznao moj kvalitet, ja sam opstala. Zahvalna sam narodu Gradačca ali i šire na svemu. Za njih sve ovo i radim, i trudim se maksimalno.
Gradačac.live: Na mnogim facebook grupama i stranicama može se uočiti mnogo naših sugrađana koji se od kuće bave istim poslom? Možete li izdvojiti nešto što Vas, po Vašem mišljenju izdvaja od ostalih, od konkurencije?
Sevludina: Izdvaja me najprije kvalitet. Zaista se trudim da svojim klijentima obezbijedim ono što oni očekuju. Pored toga, namirnice sa kojima ja radim su pretežno uvozne. Sa tim namirnicama sigurno ne radi niti jedan objekat u Gradačcu. Povezana sam sa kompanijama iz Italije, Belgije, i naša saradnja je odlična. Pored kvalitete proizvoda i namirnica, tu je i moja ljubav prema poslu. Toliko sam zaljubljena u ovaj posao, da smatram da bih se razboljela kada ovo ne bih radila.
Gradačac.live: Da li ste dobili bilo kakvu podršku gradske uprave u ovom periodu tokom pandemije korona virusa?
Nikad! I tražila sam tu pomoć, predala sam zahtjev, ali nismo dobili nikakvu pomoć. Jedva sam čak i otvorila ovo preduzeće, i ovaj intervju ne bi bio dovoljan da vam pojasnim proceduru kroz koju sam morala proći. To je trajalo mjesecima. Nisu znali pod koju šifru da nas registruju, šta nam treba, šta da traže od nas. Ovakav vid biznisa u Gradačcu nitko nije otvorio od 1974. godine. Fondan torte nisu postojale prije nekih tridesetak godina, nitko nije ni znao šta je fondan. Teško je bilo i opštini nama izdati neko Rješenje. Nekako smo, hodajući dva i po mjeseca, hodajući, tražeći, trpeći, gubeći vrijeme na silnu procedure i uspjeli pokrenuti sve ovo.
Nažalost, od grada nisam dobila nikakvu podršku, subvenciju ili sredstva, niti za jednog od radnika tokom našeg poslovanja.
Na kraju čovjek shvati, sve što ti ostane jeste da se uzdaš u sebe, svoje sposobnosti, u težak rad. Oslonac na državu sigurno neće donijeti neki uspjeh.
