Nezahvalnost nikada nije bila dobra karakteristika nečije ličnosti. Nezahvalnost prema Bogu i ljudima nešto je najmrže onima koji su imali ili imaju posla sa takvim osobama. Karakteristika koja ne donosi ništa dobro jer takve persone i nemaju mogućnost da vide nešto dobro u svojim životima bez obzira koliko tog dobra bilo. Međutim, postoji jedan vid nezahvalnosti gori od svakog drugog, onaj koji rezultira najgorim posljedicama – nezahvalnost prema historiji, prema ljudima koji su svojim radom, trudom ili konačnom žrtvom osigurali bolju i sigurniju budućnost narednim generacijama. Nezahvalnost prema dobrim djelima prethodnih garantuje gotovo pa sigurnu kaznu budućim generacijama.
Postoje i pojedinci, rijetki među nama, koji su svjesni toga, i koji brižljivo čuvaju svaku uspomenu, sjećanje na svaku bitnu personu koja je obilježila određeni period u njihovoj zajednici, svaku građevinu, svaki kutak i objekat koji je po nečemu ostao prepoznatljiv. Čuvaju to brižno, disciplinovano, za buduće generacije, njihovu dobrobit, kako bi bili zahvalni.
Jedan od takvih je i Mirza Avdičević, naš sugrađanin, svima vrlo poznata persona, čovjek koji je sudjelovao u gotovo svakom događaju kulturno-historijskog karaktera na području našeg grada, autor knjige “Otrgnuto od zaborava-Gradačac”, djelo koje predstavlja zbirku historijskih podataka, događaja i ličnosti za koje se Mirza pobrinuo da ne padnu u mračnu jamu zaborava.
Gradačac.live: Mirza, veliko Vam hvala za izdvojeno vrijeme i ukazanu nam priliku da razgovaramo sa Vama. Trenutno ste u Kanadi, recite nam nešto o životu u Kanadi, budući da je poznata kao zemlja tolerancije i velikih prilika. Ima li istine u tim tvrdnjama?
Mirza Avdičević: Prije svega, hvala vama na interesovanju za moj rad i život u Kanadi. Ja i moja obitelj smo dobili useljeničku vizu još za vrijeme nesretnog rata i od novembra 1994. godine živimo u Kanadi. U pravom smislu riječi ovo je multietnička i multikulturalna zajednica naroda koji su se doselili na američki kontinent iz skoro svih krajeva naše lijepe planete Zemlje. Za odgovor na vaše pitanje trebalo bi puno više prostora od uobičajenog za jedan intervju pa ću odgovoriti veoma kratko. Kanada jeste zemlja tolerancije i to one prave, istinske, koja se osjeća u svakoj pori stvarnog životu, a ne samo na papiru. Nacionalna ili etnička pripadnost ovdje je svedena na minimum nekog značenja ili bolje rečeno nebitna je za obavljanje bilo kakve političke ili javne funkcije.
Iz ovoga proizilazi i odgovor na drugi dio vašeg pitanja, a to je: Kanada je zemlja velikih mogućnosti za uspjeh na svim poljima, počev od obrazovanja, politike, biznisa, sporta, kulture i sl. Obzirom da je ovo jedna od zemalja sa najboljom socijalnom politikom, ovdje skoro da i nema socijalnih nemira. Zdravstveni sistem je nešto čime se Kanada ponosi.
Gradačac.live: Kakav je odnos kanađana prema njihovoj kulturi, tradiciji i običajima?
Mirza Avdičević: U pravom smislu riječi kanadska kultura je mješavina kultura svih zemalja iz kojih su useljenici došli u Kanadu. Na gradskim trgovima se veoma često održavaju grupna druženja i obilježavaju nacionalni praznici Kanade, a pri tome se izvodi muzika i nacionalne pjesme i igre naroda iz cijelog svijeta. Na žalost, u svemu tome najmanje učestvuje domicilni narod, odnosno kanadski indijanci, koji i danas, živeći u nekoj vrsti dobrovoljnog rezervata, ljubomorno čuvaju svoju kulturu i običaje.
Gradačac.live: Kao neko ko brižljivo čuva sjećanje na historiju svoga grada, na značajne ličnosti, građevine, objekte i čuvate to od zaborava, kakav je Vaš lični stav kada je u pitanju kultura sjećanja Bosanaca i Hercegovaca? Čini se da mlađe generacije mnogo ne zanima historija, i da ne uče mnogo lekcije koje nam je historija zadala. Kakvim posljedicama rezultira to ignorisanje historije?
Mirza Avdičević: Kad je u pitanju historija Bosne i Hercegovine, mladi ljudi su zbunjeni i ne znaju više šta je istina, a šta politička propaganda. Prekrajanje historije je svakodnevna pojava koju su sebi uzela za pravo sva tri bosanko-hercegovačka lidera. Skoro da više nema bosanskog prefiksa ispred značajne historijske ličnosti, a da ne govorimo o bosanskom državno-pravnom narodu. Sve je srpsko, hrvatsko ili bošnjačko.
Gradačac.live: Gradačac je, ponajviše zahvaljujući borbi za autonomiju Huseina kapetana Gradaščevića postao svjetski poznata destinacija. Koliko kanađani znaju o Gradačcu, Husein kapetanu, kuli Gradaščevića i Gradačcu uopšte?
Mirza Avdičević: Na žalost. Husein kapetana Gradaščevića sve manje pominju i u Bosni, a u Kanadi za Gradačac i Gradaščeviće možda zna samo neko ko se profesionalno bavi historijom. Čak i u samom Gradačcu ga najčešce pomenemo kad zapjevamo pjesmu „Sa Gradačca bijele kule“. Vrlo je malo iskrenih entuzijasta koji pokušavaju vratiti njegov ugled i ukazati na značaj njegove borbe za pravedniji položaj Bosne u turskom carstvu. Da ne govorimo o pronalasku stvarne lokacije njegovog mezara u Turskoj, podizanju njegove biste u gradačačkom parku ili spomenika u Sarajevu. Čudni smo mi Bošnjaci, a još čudniji Bosanci.
Gradačac.live: U Vašem autorskom djelu “Otrgnuto od zaborava-Gradačac” naveli ste imena mnogih ličnosti u našem gradu, mnogo događaja koji su obilježili određeni period u našem gradu, mnogo objekata i lokacija. Postoji li nešto što niste uspjeli sažeti u tu knjigu, da li ste u međuvremenu od objavljivanja te knjige došli do nekih novih historijskih podataka i činjenica vezanih za naš grad, podataka za možda, neke nove knjige u budućnosti?
Mirza Avdičević: U mojoj knjizi „Otrgnuto od zaborava-Gradačac kroz vrijeme“ pomenuo sam više od 3.500 imena naših sugrađana koji su, svako na svoj način, doprinijeli da naš grad bude jedno od najljepših mjesta u Bosni i Hercegovini. Posebno mi je drago što sam pisao o velikom broju obićnih ljudi koje sam nazvao „mali iz reda velikih“. Naravno, pisao sam i o poznatim ličnostima iz našeg grada, kao što su književnici, likovni umjetnici, sportisti i sl. Jedino mi je žao što nisam napravio jedan spisak naših sugrađana koji ne spadaju u red poznatih ličnosti za široku javnost, ali su u svom poslu postali uspješni u tolikoj mjeri da su zavrijedili njihovo pominjanje. Među njima su mnogobrojni ljekari, profesori, inžinjeri, ekonomsti, pravnici i drugi, od kojih su mnogi stekli i akademske titule. Mislim da ću to odraditi u skoroj budućnosti.
Gradačac.live: Vi dobro znate da je Gradačac mjesto sa enormnim turističkim potencijalom, grad koji ima šta pokazati i ispričati svojim posjetiocima, ali čini se da se ne radi dovoljno na promoviranju tog potencijala, posebno jezera Hazna i Vidara. Kako gledate na turizam u Gradačcu? Imamo šljivarevo koje svake godine privuče mnoge strane delegacije, imamo svjetski poznatu kulu Gradaščevića, ali možemo li više od toga?
Mirza Avdičević: Ne bi htio biti kritičar iz daljne, ali mislim da sve treba učiniti kako bi se jezero Hazna osposobilo za kupanje i sadržaje, poput sportskih i muzičkih manifestacija. Sjetimo se Plave noći za Dan šljive, Pjesme ljeta i sl. Uvjeren sam da će sadašnja ili neka buduća vlast u našem Gradačcu poduzeti mjere da Hazna ponovo bude ono što je nekad bila.
