Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine je nedavno objavila Studiju o emigracijama u kojoj se navodi da se kao jedini relevantan podatak o odlasku ljudi iz BiH, umjesto sadašnjih procjena, mogu uzeti podaci oo broju izdatih boravišnih dozvola.
U 32 zemlje Evrope tu dozvolu je u 2018. godini dobilo nešto preko 54 hiljade osoba iz BiH. Za deset godina izdato je više od 228 hiljada dozvola za bh. građane i to najviše u u Njemačkoj, Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji.
Kako je izjavio urednik ove studije, akademik dr Muris Čičić, istraživanje je nastalo u želji da se Akademija uključi u najaktuelnije probleme “jer se o emigracijama iz BiH govori često na senzacionalistički način i bez provjerenih podataka“, naglašava Čičić.
Motivi za odlazak su ekonomski, politički i generalno nedostatak perspektive, navodi jedna od autorica studije prof. dr Melika Husić-Mehmedović, s Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Negativni migracijski saldo
Teško je procijeniti broj ljudi koji su otišli iz BiH jer je emigracijska statistika možda najslabiji dio statistike uopšte, ističe Husić-Mehmedović
“Vrlo je teško konkretizovati podatke i svesti ih na jednu cifru. Proveli smo više istraživanja, kako bi ipak došli do što pouzdanijeg broja onih koji su otišli, tako da smo koristili podatke evropske statističke organizacije – EUROSTAT.
Međutim, treba naglasiti da se trend odlaska nastavlja. Uglavnom odlaze mladi, kao i svuda u svijetu. To se višestruko odražava na populacijsku politiku jer državu napušta stanovništvo u punoj snazi, radi se o reproduktivnom stanovništvu u svakom pogledu“, ističe Melika Husić-Mehmedović.
Demograf, Mirza Emirhafizović s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu naglašava da BiH ima demografske gubitke po dva osnova: negativni prirodni priraštaj – veći broj umrlih nego rođenih još od 2007. te, tenegativni migracijski saldo.
“Najviše odlaze mladi, najmobilniji su u rasponu od 20 do 30 godina. Mnogi kantoni u Federaciji kao i dijelovi Republike Srspke bilježe brojne odlaske ljudi. Svi kantoni, osim Sarajevskog i Zeničko-dobojskog imaju veći broj umrlih od broja živorođenih, ali i tu se jedva održava ovaj odnos.
Važno je da svi nivoi vlasti, osim mjera pronatalne politike provode i neke druge mjere kako ne bi cijela područja, posebno ruralna ostala bez stanovništva odnosno bez ikakve demografske perspektive.
Migracije su uvijek direktni odgovor na nepovoljne okolnosti i negativne faktore, jer ljudi žele emigrirati tamo gdje su životni uslovi bolji. Kad pogledamo dobnu strukturu stanovništva, BiH već ima prevagu osoba u trećem životnom dobu u odnosu na djecu mlađu od 15 godina.
Proces starenja dobija na intenzitetu što je zabrinjavajući trend, a treba imati u vidu posljedice koje će se sigurno osjetiti u penzijskom fondu, koji se može urušiti zbog manjka zaposlenika iz čijih ličnih dohodaka bi se uplaćivali doprinosi. Što se tiče zemalja u koje odlaze stanovnici BiH, uglavnom su to zemlje Evropske Unije (EU)“, naglašava Emirhafizović.
Demografsko starenje
Profesor Adnan Efendić s Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu smatra da je BiH suočena s demografskim starenjem, koje u državi nikoga ne brine te da su sve druge teme važnije od ove.
“BiH je još 2002. godine upala u klopku najnižeg fertiliteta, stigla je do crvene linije – u prosjeku manje o d1,3 djeteta po porodici. BiH već sada inklinira modelu jedna porodica – jedno dijete. Poznat je i antinatalni ambijent u kojem živimo – prolongiranje rađanja prvog i obično jedinog djeteta.
Kao prva očigledna posljedica brojnih odlazaka iz BiH je smanjen broj stanovništva i pogoršana dobna struktura. Dugročno, posljedica je to što će bh. građani svoju reproduktivnu sposobnost realizovati negdje drugo. To je prijetnja da se uruše fondovi penzioni i zdravstveni, zbog poremećaja odnosa između radno aktivnog i stanovništva u post radnoj situaciji.
BiH nije jedina zemlja koju napuštaju njeni građani ali to ne bi trebalo da bude utjeha. Zapadnoevropske zemlje taj nedostatak nadomještaju useljavanjem a takvi trendovi će poticati bh. ljude sve više na odlazak“, ističe Efendić
Za potrebe studije o emigracijama, obavljeno je ispitivanje preko dvije hiljade građana o njihovim namjerama da napuste BiH. Lejla Turulja, s Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, koautorica studije navodi da bi kreatori politika u BiH trebali imati u vidu odgovore građana.
“Prema rezultatima ankete, 58 posto učesnika želi napustiti BiH, 34 posto to želi trajno a 24 posto bi samo privremeno napustilo svoju zemlju; 22 posto ispitanika nema namjeru da bilo gdje odlazi. Namjera trajnog napuštanja BiH najveća je u Brčko Distriktu 50 posto, zatim u Federaciji 36 posto a u Republici Srpskoj, 29 posto ispitanika bi zauvijek napustilo svoju zemlju.
Slično istraživanje je vršio UNDP u periodu 2002. – 2010. godine, koje je pokazalo da 45 posto građana želi trajno napustiti zemlju. Sada je taj procenat niži ali je više onih koji bi privremeno otišli, što je trend i u drugim zemljama.
Razlozi za odlazak
Kao najčešći razlog zbog kojeg bi napustili zemlju, ispitanici su navodili problem opšte sigurnosti (38 posto), dok je 49 procenata građana svoj eventualni odlazak vezalo za posao – pronalazak radnog mjesta ili bolje plaćen posao“ ističe Turulja.
U odgovoru na pitanje, koji su ključni problemi s kojim se suočavaju i zbog kojeg bi napustili svoju zemlju, najviše ispitanika je navelo nezaposlenost (47,4%), nepotizam, mito i korupciju (46%), životni standard (ekonomija, finansije, plate, penzije, uslovi rada, visoke cijene) (39,7%) te politiku (vlast i zakoni (32,6%). Samo 0,4% ispitanika navelo je da nema problema“.
Iz BiH otišla gotovo polovica ljudi, ‘neće da budu taoci politike’
Predsjednik Akademije nauka i umjetnosti BiH, Miloš Trifković kao posebno značajno navodi izmjene Zakona o useljavanju stručne radne snage koji bi uskoro mogao stupiti na snagu u ovoj zemlji, koji će olakšati ulazak inostranih radnika a time i bosanskohercegovačkih.
“Prijedlog zakona je prošao Donji dom Parlamenta, u martu ide pred Gornji dom i vjerovatno će biti usvojen. Nedavno sam čuo informaciju da se očekuje nekih sto hiljada ljudi koji će napustiti Bosnu i Hercegovinu. Nisam siguran u taj podatak, ali ovo je tendencija koja je prisutna već desetak godina, koja sada dobija svoju pravnu formu. U čemu su ta rješenja, još uvijek nacrta, posebno važna? Prvo – kvalifikacije su izjednačene. Postupak je zadržan, ali su kvalifikacije izjednačene. Jednom nostrificirana kvalifikacija važi isto kao da je njemačka.
Nema više sistema kvota – primićemo ovoliko ovih, ovoliko onih, na primjer da će u pokrajinu Baden Virtemberg biti primljeno 200 tesara. Toga više nema. Tržište treba radnu snagu i za nju je potpuno otvoreno. Do sada je važio princip, u EU pa tako i u Njemačkoj, da se strancima dozvoljava boravak i da oni mogu biti zaposleni po drugačijim uslovima od Nijemaca. To više ne važi. Strani radnici iz trećih zemalja, gdje spada BiH – nečlanice EU, pravno su izjednačeni sa građanima Evropske unije.
Dalje, do sada je važio sistem po kojem se radna dozvola vezuje za kvalifikaciju, za zahtjev poslodavca, za posao koji radnik obavlja efektivno, da ne bi došlo do poremećaja na tržištu rada. Sada je rečeno da se radna dozvola daje za sve poslove koji su pokriveni određenom vrstom kvalifikacija“, naglašava Trifković.
U Studiji o emigracijama se navode i odgovori ispitanika o tome u koju bi zemlju željeli otići. Najviše njih je izabralo Njemačku (42%), zatim Austriju (12%), Švajcarsku (8%) i Švedsku sa 7% odgovora. Neki od odgovora su glasili “Što dalje, to bolje”; “Tamo gdje bih imala dostojanstvo”; “U zemlju u kojoj su plate i životni standard bolji”; “U zemlju gdje se bolje živi”; “U zemlju gdje svi ljudi isti i imaju ista prava”, i tako dalje.
Karakterističan je odgovor jedne učesnice u anketi koja je napustila BiH i sada živi u Češkoj Republici: “Ironično je da sam napustila jako dobar posao u svojoj zemlji kako bih došla u tuđu zemlju i radila za mnogo manje novca, jer ipak svugdje je sigurnije nego u Bosni“ .
